Tvrtka DI-MA-tex, stanar Poduzetničkog inkubatora u Pitomači, za domaće i strana tržišta šiva haljine, odijela, zaštitnu odjeću pa i suncobrane

image_pdf

Krojačice, ‘šnajderice’ – zanimanje koje je nekada bilo centar ženskog svijeta. I dok su neke ljubomorno čuvale ime svoje krojačice kao najstrožu životnu tajnu, druge su ga s velikim ponosom preporučivale dobrim znanicama. Danas je ovaj zanat u općini Pitomača za razliku od većine drugih mjesta, još uvijek aktivan i daleko od izumiranja.

Dokaz tomu je i firma DI-MA-tex d.o.o. u Kladarama nedaleko od Pitomače, vlasnice Jasminke Kovač. Firma za proizvodnju tekstila jedna je od prvih stanara Poduzetničkog inkubatora Pitomača i uspješno posluje od 2020. godine, odnosno, od samih početaka.

– Inače sam iz Bednje, pokraj Trakošćana, a suprug je iz Pitomače. Kao vikendaši, u razgovoru s lokalnim ljudima sam uvidjela da ovdje ima potrebe za zapošljavanjem ljudi. Početkom 2020. godine smo osnovali firmu, bavimo se proizvodnjom odjeće i ostalih proizvoda od tekstila i imamo od 10 do 20 zaposlenih, ovisno o tome kakve su potrebe – kaže Jasminka K.

Naglašava važnost lokalne potpore prilikom pokretanja posla.

– Imala sam potporu i Virovitičko-podravske županije, odnosno, dobila sam 50 posto bespovratnih sredstva za kupnju stroja. Općina Pitomača pomogla nam je bespovratnim sredstvima za pomoć poduzetnika te smo uzeli poluautomatski stoj za izradu maski. Tada je krenula i korona, radilo se jako puno maski i stvarno se pokazao kao isplativa investicija – ističe Jasminka.

Iako je iz Varaždinske županije doselila u Virovitičko-podravsku, ovdje je našla svoje mjesto ‘pod suncem’.

– Kada sam razmišljala doći u Podravinu, prvi i osnovni problem je bio upravo prostor. Tada sam čula za Poduzetnički inkubator. Super je. Ako ti treba adekvatni prostor, u inkubatoru ga možeš dobiti, prva godina korištenja je besplatna, što je nama početnicima velika pomoć. Isto tako, imamo i druge usluge poput savjetodavnih, edukacije i slično. Svi koji smo u inkubatoru međusobno komuniciramo i pomažemo jedni drugima – kaže naša sugovornica.

Krojački posao možda na prvu ne izgleda lako, no zapravo je vrlo jednostavan i zanimljiv. Svaki dan je drugačiji. Radnice u DI-MA-tex-u šivaju puno toga, od haljina, odijela, zaštitne odjeće, pa sve do suncobrana. Gotov proizvod odlazi naručiteljima s hrvatskog tržišta, ali i u inozemstvo.

RADE ŠTO IM IDE NAJBOLJE

Kako bi sve funkcioniralo, vlasnica firme kaže kako je najvažnije da svaka osoba radi ono što joj ide najbolje: ide li joj bolje proces krojenja, šivanja, ručno ili završno glačanje, tu će krenuti.

– Samo po sebi šivanje je interesantan proizvodni proces, neovisno je li riječ o izradi odjeće ili nekog drugog odjevnog predmeta. Radnik ne radi stalno jedan te isti posao, već je taj posao kreativan, iako fizički jest zahtjevan, budući da se sjedi oko osam sati za šivaćim strojem.

Proizvodni proces šivanja sastoji se od više operacija i radnik ne radi sve operacije. Pokaže mu se jedna ili nekoliko njih i onda radi samo te operacije te se postepeno uči. To je važno reći jer vjerujem da ima puno žena koje vole modu i voljele bi raditi, ali možda se boje ovog posla jer nisu kvalificirane za njega. Misle da je to nešto teško, komplicirano, ali ustvari se postepeno i sigurno uči – objašnjava Jasminka koja kaže kako se na ovaj način radnik može obučiti da na kraju samostalno može izraditi kompletan odjevni predmet.
Objašnjava to na primjeru izrade suknje. Kreće se od krojnih slika i tabela veličine. Potom se kroje dijelovi suknje – prednji dio, stražnji dio, pasica, džepovi…

– To su sve segmenti koji moraju ići kontinuirano. Svi ti dijelovi se ukalupe u gotovi odjevni predmet. Tada idu završne operacije: duljine, rupice, dugmad, odnosno sve što zahtjeva jedan proizvod. To predstavlja zanimljivost u našoj struci – stalno radimo nešto novo, nikad nije monotono – objašnjava Jasminka.

PROBLEM KAŠNJENJA MATERIJALA

Vrijeme pandemije ostavilo je traga i na tekstilnoj industriji. Kašnjenje materijala i repromaterijala jedan je od najvećih problema.

– Zapravo je vrlo teško predvidjeti početak bilo kakvog posla: naši dobavljači i kupci imaju veliki problem jer su ugovorili posao, imaju rokove. No tkanina kasni po dva, tri, četiri mjeseca. U ugovorima su navedeni penali i to ne mali penali. Mi tako dogovorimo posao, isplaniramo, njima kasni tkanina, a mi zbog toga gotovo preko noći ostanemo bez posla. I tada se snalazimo na svakakve načine – objašnjava Jasminka.

Drugi problem je manjak radnika, kojih u ovoj branši uvijek nedostaje. Tekstilne tvrtke danas tako lakše nalaze pomoćne radnike, a ne kvalificirane jer ih nema i zato jer se mnogi ni ne odlučuju javiti na natječaje zbog nedostatka škole ili iskustva.

– Još uvijek se baziramo na srednjoj i starijoj životnoj dobi. No voljela bih da ima mladih, jer nije problem naučiti ih krojački posao, važno je samo da pokažu interes i volju, iako se vidi kako se mladi teže snalaze na proizvodnim procesima. No svima kažem: ne bojte se ovog posla. Nije to ništa komplicirano, ništa što se ne može naučiti. Ako ikog zanima, neka se javi. Okruženje je stvarno super i idemo u smjeru da budemo jedna obiteljska firma – kaže Jasminka Kovač.

(www.icv.hr, ib)

Podijeli...
Back to top
Skip to content