Ministarstvo kulture i medija utvrdilo je da Tradicija i umijeće skelarenja u kontinentalnoj Hrvatskoj ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra

skela i skelari

Rješenjem od 8. ožujka 2024. godine Ministarstvo kulture i medija utvrdilo je da Tradicija i umijeće skelarenja u kontinentalnoj Hrvatskoj ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra.

Ovim rješenjem, Općina Pitomača kao vlasnica križničke skele, postala je nositelj nematerijalnog kulturnog dobra te je dužna provoditi mjere zaštite radi njezina očuvanja.

Tradicija i umijeće skelarenja u kontinentalnoj Hrvatskoj tiču se skele, tradicionalno zvane i brod kao plovila namijenjenog prijevozu ljudi, životinja, vozila i robe s jedne na drugu obalu rijeke. U prošlosti građene od drvenog materijala, danas su skele uglavnom sastavljene od dva čelična pontona povezana čeličnom platformom pokrivenom daskama ili limovima. Skela se između dvije riječne obale danas pokreće pričvršćena za razapeto čelično uže (prije je korišten debeli konop) koristeći snagu vodenoga toka, a upravlja se kormilom. Platforma skele ograđena je ogradom, a za ulaz i izlaz postoje dvije nasuprotne rampe. Put između dvije obale prelazi se za svega nekoliko minuta. Skela može imati i brodarevu kućicu za držanje potrepština, grijanje i zaklon brodara od vremenskih neprilika. Prometna povezanost jedan je od važnijih elementa poimanja nekoga teritorija, a ceste i riječni plovni putovi važni su dijelovi kulturnoga krajolika. Zbog tehnoloških ograničenja upravo su prelasci rijeka skelom ili preko gaza bili neuralgične točke komunikacija i zato strateški izrazito važne. Ti su prijelazi osim svoje uobičajene ekonomske i prometne važnosti. bili važni i kao mjesta sastanaka. a često je sam izbor riječne skele mogao imati i simboličnu razinu identificiranja ljudi s lokalno dostupnom skelom, kao i podržavanja ove tradicije u cjelini. Umijeće skelarenja prenosilo se naraštajima u skelarskim obiteljima, a kroz povijest je bilo i žena skelarica. Od antike su na hrvatskim povijesnim prostorima zabilježeni prelasci rijeka preko gaza i skelom, pri čemu su na većim vodotocima i značajnijim rijekama, postojali i mostovi (pontes). U razdoblju višega vodostaja rijeke su se prelazile uglavnom skelom, a u ljetnim mjesecima niskoga vodostaja pješice ili kolima preko uređenoga gaza. lzvori iz srednjega i ranoga novoga vijeka svjedoče o nizu skela u to doba. Tako se spominju skele na rijeci Savi još krajem 13. stoljeća, primjerice Kamena skela kod Susedgrada, skela Sv. Jakova kod današnje Opatovine, skela Kraljev brod na današnjem Trnju, skela Bukevje kraj Želina, skela Pukurtui koja je vodila prema Moslavačkom gorju, skela kod Donje Gradiške (danas Stara Gradiška) ili skela kod današnjega Slavonskog Kobaša. U razdoblju predmodernog razdoblja spominju se i skela i gaz na Uni kod Dubice te skela i gaz na Muri kod Čakovca. I na drugim velikim hrvatskim rijekama zabilježene su brojne skele (na Dravi. Korani, Mrežnici, Kupi). Razvojem ekonomije i trgovačkih aktivnosti te rastom tehnoloških mogućnosti od 19. stoljeća na hrvatskim rijekama sve se više grade mostovi. U prvoj polovini 20. stoljeća prelazak vodotokova skelom je i dalje ostao čest, a tek suvremenom modernizacijom prometa tijekom druge polovice 20. stoljeća postaje sve rjeđi. Danas su u Hrvatskom registru brodova registrirane 23 aktivne skele na tri rijeke: Savi, Dravi i Muri. Većina skela u vlasništvu je općina i gradova (14), dok su preostale u vlasništvu tvrtki (7) i privatnih osoba (2). Neke skele voze po voznom redu dok ga druge nemaju, nego se kreću prema potrebi. I dalje služe svojoj originalnoj svrsi, prijevozu ljudi i roba preko rijeka, a postoje i danas mjesta do kojih je moguće doći isključivo skelom. Danas one postaju i dio turističke ponude, npr. na biciklističkim rutama, čime se osigurava njihovo trajno održavanje i funkcija te postaju dodatna vrijednost za zajednicu. Skelari koji upravljaju skelom osjećaju posebnost svoga posla i povezanost sa svojom prošlošću i prirodnim okruženjem, a osobe koje se prevozi smatraju vožnju skelom posebnim doživljajem, uz skraćivanje vremena za putovanje obilaznim cestovnim putevima. Zbog činjenice da ne koriste pogonske motore, već se kreću uz pomoć samog toka rijeke, skele pridonose i očuvanju okoliša. Tradicija i umijeće skelarenja u kontinentalnoj Hrvatskoj tisućljetna je baština koja je oduvijek bila važan i neophodan čimbenik života lokalnih zajednica uz rijeke, kao i važno prometno sredstvo svih ostalih putnika. To se ogleda i u činjenici da u Hrvatskoj i dalje postoje aktivne skele, što govori u prilog, njihovoj vitalnosti unatoč brojnim suvremenim promjenama prijevoza. Upisom u nacionalni Registar kulturnih dobara dodatno se ističe važnost skelarenja i korištenja skela kao žive baštine na područjima uz velike riječne tokove te pridonosi daljnjoj njihovoj valorizaciji i povećanju vidljivosti u javnom prostoru.