Hrvat iz Pitomače za Hollywood ruši cijele svjetove. Ima i dva Oscara, a upravo radi na novom Gospodaru prstenova
U njegovoj obitelji tri su se generacije bavile zlatarskim i urarskim obrtništvom, preciznim poslom u kojem su strpljenje, vještina i oko za detalje bili presudni. No Željka Barčana odmalena su privlačili neki drugi svjetovi.
Kao tinejdžer gledao je Zvjezdane staze, a onda je 2001. na veliko platno stigao prvi Gospodar prstenova. Filmovi su ga očarali i otvorili mu vrata svijeta u kojem se mašta pretvara u nešto što izgleda stvarno. Četvrt stoljeća poslije, taj dječak koji se zaljubio u filmsku čaroliju radi na novom projektu iz svijeta Gospodara prstenova.
Ovaj 42-godišnjak rodom iz Pitomače imao je 19 godina kada je otišao studirati u Kanadu na Art Institute of Vancouver. U međuvremenu je obišao pola svijeta, uključujući Englesku, Škotsku i Indiju pa stigao do novozelandskog studija Wētā FX, jednog od najpoznatijih svjetskih studija za vizualne efekte.
Ako ste gledali Interstellar, Kapetan Amerika: Prvi osvetnik ili Avatar: Vatra i pepeo, gledali ste filmove koji otvaraju vrata svjetovima većima od naše mašte. Iza takvih filmskih prizora stoje ljudi poput Barčana. Njegov je posao stvoriti ono što pred kamerama ne postoji, a na ekranu mora izgledati stvarno.
Radi se i po 100 sati tjedno
Na Novom Zelandu pola je devet navečer. U Zagrebu je pola deset ujutro. Dok ja započinjem radni dan, on je svoj upravo priveo kraju. Ili barem pokušava, jer u njegovu poslu kraj radnog dana nije uvijek tako jednostavna stvar.
Kad razgovaramo o njegovu poslu, prvo što dobivam nije priča o holivudskom glamuru ni o ostvarenju dječačkih snova, nego prilično brutalna slika svakodnevice. “Nama je standardno raditi 60 sati tjedno. Nekad je to i po 80 sati, a tijekom projekata poput Avatara dođe se do nekih 100, 110 sati.”
Pitam ga kako u takav raspored uspijeva ugurati život. “Ne stignem.” Život se, objašnjava mi, uglavnom odvija između projekata ili na njihovu početku.
Stvarnost je manje glamurozna
U ta prva dva do tri mjeseca projekta, kada se još razrađuju ideje, snimanja su u tijeku, a pritisak postprodukcije nije dosegnuo vrhunac, uspijeva se raditi 50 do 60 sati tjedno pa ostane nešto vremena za sebe i obitelj. No kako se projekt zahuktava, tako se sužava prostor za sve ostalo.
Posao preuzima dane, večeri, a ponekad i vikende. Privatni život čeka da produkcija završi. “To je konstantno klackanje i neprekidno vaganje privatnog i poslovnog. Nikada čaša nije polupuna. Čaša je razbijena, odavno. Ja hodam po tom staklu, u mraku”, kaže mi, a zatim se ispričava zbog prilično sumornog početka razgovora.
Kažem mu da smo zapravo počeli sasvim dobro. Jer iza dva Oscara i izmišljenih realnosti koje stvaraju tisuće ljudi stoji i ova druga, manje glamurozna stvarnost, karijera u kojoj uspjeh ne znači nužno više slobode i život koji se prečesto mora strpjeti dok posao ne završi.
S 19 otišao u Kanadu
Kada je sa samo 19 godina otišao u Kanadu, Barčan nije imao razrađen plan koji će ga jednoga dana dovesti do najvećih filmskih produkcija na svijetu. Bio je mlad, znatiželjan i spreman pokušati.
“Stvarno nisam htio previše razmišljati. Primijetio sam da, ako previše razmišljam, to neću napraviti”, prisjeća se. U odlasku u nepoznato bilo je i određene mladenačke neopterećenosti. Ako uspije, uspije. Ako ne, mogao se vratiti u Hrvatsku.
No odluka da ode pokazala se ispravnom, a prve godine u Kanadi bile su obilježene učenjem, traženjem prilika i stjecanjem prvih profesionalnih iskustava. “Bio sam jedan od možda dvojice od nas 50-ak koji su diplomirali u to vrijeme, a koji su imali profesionalne kadrove u svom životopisu.”
U industriji u kojoj je važno pokazati što znaš napraviti takva je prednost mogla značiti razliku između zaposlenja i povratka kući. Gledajući unatrag, Barčan put opisuje jednostavno: trebalo je pokušati. “Treba slušati unutarnji glas, srce, a ne mozak. Mozak je previše kritičan.”
Od filma preko videoigara do VR-a
Njega je srce vodilo kroz svijet filma, videoigara i virtualne realnosti. O svemu će tome pričati i na konferenciji BLEND: FILM & GAMES, koja se održava 23. i 24. listopada na Sveučilištu Algebra Bernays u Zagrebu.
BLEND organiziraju Zagrebački filmski ured i Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), uz akademskog partnera projekta Sveučilište Algebra Bernays, a nastao je iz PROFilm Daysa. Danas ova konferencija povezuje filmsku i gaming industriju, dvije grane koje sve više dijele tehnologije, produkcijske alate i kreativne procese. Kroz predavanja, panele i radionice, okuplja domaće i međunarodne stručnjake koji oblikuju budućnost audiovizualnog stvaralaštva.
U fokusu su teme poput virtualne produkcije, novih mogućnosti suradnje između filma i videoigara te umjetne inteligencije. A nakon desetljeća provedenih u industriji koja se neprestano tehnološki mijenja, Barčan danas promatra upravo AI kao novu veliku prekretnicu.
AI je donio redefiniciju umjetnosti
Umjetna inteligencija ulazi u procese, a brzina kojom se novi alati razvijaju otvara pitanja na koja još nema jednostavnih odgovora. “Već ima puno produkcija koje koriste AI. Ono čega je mene strah jest koliko smo mi spremni za to.”
Njegova zabrinutost nije usmjerena samo na mogućnost da će pojedini zadaci postati automatizirani ili da će se promijeniti način na koji timovi rade. Puno važnije pitanje odnosi se na samu prirodu kreativnog rada.
“Događa se jedna totalna redefinicija što je umjetnost. Što je to što mi stvaramo, što je unikatno? Po čemu je to unikatno? To je nešto što mi moramo skužiti.”
Za nekoga tko je velik dio karijere proveo na granici umjetnosti i tehnologije, to nije apstraktno filozofsko pitanje. Vizualni efekti oduvijek su se razvijali zahvaljujući novim alatima, a svaka generacija umjetnika morala je učiti drukčije metode rada. Međutim, današnje promjene otvaraju pitanje ne samo kako nešto napraviti nego i tko ili što zapravo sudjeluje u stvaranju.
Hollywood ima budžete, to ne znači da je najbolji
Rani dani televizijskih serija ostali su mu posebno dragi. Tada bilo mnogo teže stvoriti uvjerljive efekte. Realistična vatra i voda bili su velik izazov pa su se umjetnici oslanjali na trikove i prečace. To je, kaže, bila umjetnost zavaravanja gledatelja.
Danas pak postoje napredni alati i simulacije koji vjerno oponašaju fizičke procese, tehnologija je promijenila ne samo način rada nego i granice onoga što je moguće stvoriti. Uz dolazak AI-ja, Barčan ne vjeruje da će se industrija vratiti na način rada od prije nekoliko godina.
“Nećemo ići nazad, to vam garantiram. Način na koji smo stvarali prije dvije ili tri godine, ne vraćamo se tome.” Ipak, upozorava da tehnološki napredak ne treba poistovjećivati s kreativnim napretkom.
Hollywood raspolaže golemim budžetima, ali to ne znači da su njegovi filmovi automatski najbolji ili najinventivniji. Tehnologija može pomoći u realizaciji ideje, no sama po sebi ne može jamčiti da ideja ima smisla.
‘Nisam ponosan na sve’
Barčan pritom nema iluzija o industriji u kojoj radi. Nije svaki projekt umjetnički uspješan, a ni svaki film na kojem je radio nije nešto na što je posebno ponosan.
“Puno holivudskih uradaka su totalno smeće. Prema tomu moramo biti iskreni. Mnogo stvari na kojima sam ja radio totalni užas”, kaže izravno. To ne znači da podcjenjuje posao koji je obavio.
Filmska industrija velika je i složena mašinerija, a profesionalni život ne sastoji se samo od projekata koji odgovaraju osobnom ukusu. Ponekad se radi na filmu zbog izazova, ponekad zbog ljudi, a ponekad jednostavno zato što – račune treba platiti.
Sadržaj je nastao u suradnji s Algebrom Bernays.
(www.telegram.hr)
