[vc_row][vc_column width=”4/5″][vc_column_text]

Otrovanec

[/vc_column_text][g-carousel gid=”4636″ img_max_w=”600″ height=”400″ rows=”1″][vc_column_text]

Otrovanec se veže na Pitomaču od južne strane na Vinogradsku ulicu. U osnovi, mjesto se nalazi pored ceste koja vodi od Pitomače do Sedlarice i Bilogore, a dijelom i prema Velikoj Črešnjevici. U naselju su se tijekom prošlosti nalazile tri velike bare oko kojih su mještani izgradili kuće, pa su stoga u glavnoj ulici kuće sagrađene dosta daleko jedna od druge (istočni red od zapadnog). Prva bara, a danas park sa stablima bora, vrbe, oraha, breza i pačempresa pored kapele, zove se Cr(i)kvenica i bila je puna vode sve do kraja 1970-ih godina, kada je navožena i danas rijetko u njoj ima vode. Navodno su iz nje, 1780-ih godina, ljudi vadili ilovaču od koje su pekli ciglu za izgradnju kapele. U središtu mjesta je bila ista takva bara, koja se naziva Berek, dok se treća – Razlev, nalazi južno od puta prema Velikoj Črešnjevici. Danas Otrovanec okružuju plodne oranice, a nekada su se ovdje prostirali pjeskoviti predjeli i prastare hrastove šume.

Mjesto je nastalo na sasvim novoj lokaciji i to prvog desetljeća 18. stoljeća. Od osnivanja naselja, od 1710. godine, ono se nalazi u sastavu pitomačke župe, dok je u svakom političko-upravnom i gospodarskom smislu direktno vezano za Pitomaču. Budući da su Otrovančani, nedaleko od sela, na Črlenoj Klisi zatekli dosta sačuvanu srednjovjekovnu crkvu (nekada župna crkva sv. Valentina u Kopačevcu), odlučili su je održavati iako se nalazila dosta udaljeno od naselja. Crkvu su održavali i oko nje svoje pokojnike pokapali sve do 1737. godine kada je u kapelu udario grom i ona je izgorjela. Kasnije je i zapuštaju. Naredne godine mještani sele groblje u Otrovanec, a 1746/47. grade novu, drvenu kapelu u mjestu, i to na lokaciji gdje se danas nalazi zidana kapela svete Jelene. Ova kapela je dotrajala već do 1787. pa se nekoliko godina kasnije krenulo k izgradnji zidane, današnje kapele. Do kraja 18. stoljeća, kapela je izgrađena, međutim, pored nje je narednog stoljeća stajao drveni zvonik. On je zamijenjen zidanim tek 1883. godine koji je visok 14 metara. Ovim zahvatom dobiven je današnji izgled kapele. Kako je Otrovanec bio krajiško mjesto, pripadajući kumpaniji/satniji u  Pitomači, morao je imati i štaciju, odnosno zgradu gdje se okupljala vojska i gdje su se držale straže. Danas je u mjestu sačuvana zidana zgrada krajiškog tipa, kakve su se gradile u 18. stoljeću. To je zgrada stare škole, a sudeći prema nekim elementima, npr. dimnjacima, krovnoj konstrukciji, svodu podruma i dr., sigurno je iz tog razdoblja. Možemo sa sigurnošću kazati da je ova zgrada ucrtana na karti đurđevačke pukovnije 1782. godine.

Spominje se da je škola u Otrovancu osnovana 1792. i čini se da se nastava održavala već tada u navedenoj krajiškoj zgradi. Neki podaci kažu da se nastava u ovoj zgradi počela održavati tek po ukidanju Krajine. U školskoj spomenici postoje podaci u vezi s time, međutim, dosta su teško razumljivi. Iz 19. stoljeća znamo za učitelje: Tomu Rakitničana, podoficira, Đuru Kolara, lončara, Ivana Haraminčića, Tomu Predragovića (1862.), Stjepana Beluhana, a u 20. stoljeću najznačajniji i najpoznatiji je bio Vjekoslav (Slavko) Rauh. 2008. godine završena je izgradnja nove školske zgrade pa su učenici preseljeni iz spomenute krajiške zgrade koja je nakon toga predana na upravljanje otrovanjskim društvima, prvenstveno KUD-u. Još krajem 19. st. u mjestu posluje trgovac i krčmar, Židov Tobija Bošković (spominje se 1891. i 1892.). Između dva svjetska rata se spominju dvije trgovine mješovitom robom (Tkalčec i Poštarić). Hrvatska seljačka zadruga osnovana je u Otrovancu već 1911. godine. Ne znamo točan broj članova i drugo iz rada ove zadruge, ali je nesumnjivo uspješno djelovala i sve do drugog svjetskog rata. U vrijeme oko prvog svjetskog rata u mjestu radi gostionica, a vlasnik je bio Nikola Dijaković iz sela. U selu je od davnina bilo raznih obrtnika.

Godine 1905. piše Hinko Hranilović: „Preko pješčana, ali bujna polja, vodi rahli kolnik u Pitomaču, ogromno selo, što se je poređalo uz drum i otegnulo daleko tamo sa bijelom crkvom i bijelim zvonikom, podignuta godine 1783., a posvećena sv. Vidu. Iz Pitomače vodi kolnik opet ravnicom do Otrovanca, u kojem se kuće razmaknule za tri-četiri ulice daleko. Na tom prostoru ima livada, ima i lokava bistre vode, a na okolo toliko gusaka, kao sigurno u nijednome selu domovine. Dalje od Otrovanca otegnula se Sedlarica, otkuda vodi kolnik podno Bila u Turnašicu a onda do Vukosavljevice. Odavde krećeš željeznicom preko Virovitice, Daruvara, Badljevine u Pakrac i Lipik, da iz nedogledne ravni zamakneš u brdovite i gorovite krajeve ravne i plemenite Slavonije…“.

Gotovo u svim mjestima, a posebno u manjima, najveću ulogu u društvenom životu imala su dobrovoljna vatrogasna društva. Tako je 1. siječnja 1930. godine ono osnovano i u Otrovancu. Osnivači “vatrogasne čete” bili su: Martin Vitković, Mato Šimunija, Aleksa Šoštarić, Rok Zvonarek, Jakob Klemenčić, Florijan Pavleković, Ivan Rakitničan, Nikola Dijaković, Petar Rakitničan, Mijo Predragović, Tomo Predragović, Adam Sesvečan, Josip Kolar, Ivan Makvić i Tomo Kolar. Prvi predsjednik je bio Tomo Predragović a tajnik Aleksa Šoštarić, dok je blagajnik bio kovač Martin Vitković. U jeku borbi 1944. Otrovančani osnivaju Mjesni NOO iz kojega je 1965. nastala Mjesna zajednica Otrovanec. Elektrifikacija mjesta počela je 1958. godine. 1971. asfaltirana je glavna cesta kroz naselje, a ostale, sporedne ceste kroz selo, 2001. Naredne godine izgrađen je ulični vodovod na području cijelog sela. Do 2014. naselje je priključeno na magistralni vodovod. Godine 1977. osnovan je Aktiv žena, a 2005. osnovano je Kulturno umjetničko društvo Otrovanec, koje danas nosi ime jednog od glavnih osnivača i pokretača društva „Marijana Pavlekovića Paje“. Godine 2014. Društvo se aktivno bavi očuvanjem kulturne i povijesne baštine svojega kraja. Od 1978. počelo je isušivanje bara Berek i Crkvenica koje je završeno 1979., a te je godine uređeno i nogometno igralište te 12. kolovoza osnovan Nogometni klub „Zlatni klas“. Prvi članovi bili su: B. Tkalčec, S. Makvić, S. Škvarić, S. Mikolčić, A. Kakša, M. Dikšić, J. Tkalčec, Ž. Živko, M. Rakitničan, M. Sesvečan, I. Dikšić, A. Živko, Đ. Fonjak, A. Ingola, B. Makvić, D. Franjić, I. Hampovčan, S. Franjić, V. Miholančan, D. Abramović i prvi predsjednik Zlatko Mlakar. 1995. klub mijenja ime u NK Otrovanec. Godine 1983./84. građen je današnji društveni dom, nakon što je srušena stara zgrada koju je oko 1913. izgradila Seljačka zadruga. Valja napomenuti da je 1977. godine u Otrovancu otvoren restoran „Zlatni klas“ (obitelji Branka Tkalčeca) koji već gotovo 40 godina uspješno posluje i u svojem sastavu ima brojne sadržaje zasnovane na etnografiji i etnologiji ovoga kraja, a desetljećima promovira ekološke načine proizvodnje hrane, pića i pristup životu općenito baziran na toj osnovi. Tako u ponudi već desetljećima ima relaksacijsko i terapeutsko jahanje konja, dok se bavi i očuvanjem tradicije u svim pogledima, nadasve u gastronomskom. U sklopu Restorana „Zlatni klas“ Otrovanec 2006. godine osnovan je Konjički klub „Zlatni klas“ Otrovanec, kojega su osnivači bili Branko Tkalčec, Nikola Nemčević, Martina Tišljar, Bernard Tkalčec, Carmen Keber, Damir Keber, Branko Keserica, Svjetlana Šelimber i Goran Smiljanić.

Nastanak imena Otrovanec nesumnjivo je povezan sa otrovom, međutim, koja je ispravna opcija nikada nećemo saznati. Neki navode da je selo dobilo ime po otrovnoj ili zagađenoj vodi koja se nalazila u okolnim barama (“pa kada bi blago vode pilo, oboljelo bi ili uginulo”). Otrov, otrov-anec: nešto otrovano, otrovano mjesto nečime i sl.  Čini se da sve ostale priče, kao npr. da je u šumama oko mjesta nekada bilo mnogo otrovnih zmija, ili da je oko mjesta raslo mnogo otrovnih gljiva i sl., nisu utemeljene, no, u svakom slučaju je osnova i dalje ostala ista. Tako, na primjer danas čak postoji i jedno poduzeće koje u svojemu nazivu ima ovu osnovu: Poison City d.o.o. („otrovni grad“) Otrovanec.

Godine 1714. u Otrovancu su 22 kuće, a kućedomaćini su: Stanislav Bregovec, Nikola Sović, Blaž Hegediš, Stoić, Živko, Plantavi, Ivan Kolar, Pejak, Lovro Horvat, Luka Remenar, Martin Đerić, Nikola Lončarić, Andrija Gušić, Stjepan Kartić, Nikola Horvatić, Tomo Mesić, Ivan Jugović, Stjepan Horvatić, Pavao Vranček, Ivan Pintar, Ivan Job i Luka Kovač. U školskoj Spomenici iz Otrovanca navode se još i ova prezimena, otprilike iz tog vremena: Biškup, Drnjenčan, Đurtan, Galetić, Funtek, Iveza, Jagučan, Oderjanec, Panić, Šgajić, Šafran, Špoljar i Šinkić, međutim, ne znamo pravi izvor.

Godine 1733. Otrovanec je imao 50 kućedomaćina, a 1771. 46 kuća. Narednih godina taj se broj značajno ne mijenja sve do 1827. kada je u selu već 90 kuća (1783. 38, 1787., 37). 1857. Otrovanec ima 59 kuća. 1771. u mjestu je 465, 1789. 353, 1808. također 353, 1817. 430, 1826. 459, 1839. 585, a 1851. godine 653 stanovnika. Najveći broj stanovnika zabilježen je odmah nakon II. svjetskog rata, a od tada broj kontinuirano pada. Razlog su nesumnjivo gospodarske prilike koje su natjerale ljude na iseljavanje u inozemstvo 1960-ih godina te preseljenje u veće sredine u potrazi za boljim životom. Otrovančani govore ekavski/jekavski kajkavski, a svaki drugi način nije autentičan. Osim toga, u Otrovancu se na mnogo riječi naglašava posljednji slog što je tipično samo za ovo mjesto. Ovo naselje nastalo je doseljavanjima iz zapadnijih dijelova Podravine (Đurđevac, Koprivnica), a kasnije su zabilježena doseljavanja i iz Zagorja pa je tako u oblikovanju govorne slike jako utjecala podravska te kajkavsko-zagorska struja kajkavštine. Godine 1848. u Otrovancu je 48 kućedomaćina, a te godine prezimena su slijedeća: Ban, Dijaković, Franjić, Funtek, Haraminčić, Hegedušić, Ivanović, Ivčić, Iveza, Kolar, Kalenik, Kakša, Kovač, Majdak, Makvić, Medić, Mihaljić, Mihoković, Miholjančan, Oberan, Pavleković, Pintar, Predragović, Rakitničan, Sesvečan, Šerbeđija, Šimunija, Šklebek, Šostaric, Tišljar, Tkalčec, Vitković i Zvonarek. Navedene godine na kućnom broju 12 u Otrovancu je krajiška štacija (”Statio Officinalis”) te “Stan liećnika”, a pitomački župnik navodi i vojnu “Patrolanu” na kbr. 47, kao i “učionu” ili “Schola Comunitatis” na kućnom broju 46  (u određenoj vezi sa obitelji Zvonarek na kbr. 32). Zgrada stare škole, odnodno krajiška štacija odavno je bila izgrađena, ali se u to vrijeme ovdje nalazio i liječnik. Vjerojavatno je to bio kumpanijski (pitomački) liječnik koji je dolazio po potrebi i u Otrovanec. Prema ovim podacima možemo vidjeti da se škola, kao i vojnička dežurana, nalazila u zasebnoj zgradi. Gdje se ona točno nalazila, danas još uvijek ne možemo znati. Treba kazati i to da se od prezimena, koja se navode 1714., do danas sačuvalo svega njih 8 (Đurtan, Horvat, Iveza, Kolar, Kovač, Medić, Pintar i Živko), dok se u matičnim knjigama 1717. – 1732. navode sva navedena prezimena od 1714., te sva ona koja se navode i 1848.

Od 25 prezimena iz 1848. do danas ih se sačuvalo 25, a od onih koja se navode 1714. svega 5 (Đurtan, Horvat, Iveza, Kolar i Pintar). Budući da se, u odnosu na 1714. godinu, najviše novih prezimena pojavljuje nakon 1720. godine, možemo zaključiti da se jaki val doseljavanja u Otrovanec dogodio između 1720. i 1730-ih godina. Potrebno je i ovdje spomenuti da su Otrovančani od prve polovice 18. stoljeća pa narednih oko 200 godina bili vlasnici velikog dijela današnjeg prekodravlja Križnice. Na koji su točno način i kada došli do tih konaka, još uvijek nije potpuno jasno.

Otrovanec (broj stanovnika): 1857. 799, 1869. 875, 1880. 853, 1890. 675, 1900. 757, 1910. 792, 1921. 747, 1931. 775, 1948. 834, 1953. 843, 1961. 794, 1971. 775, 1981. 711, 1991. 654, 2001. 648, 2011. 623.

Otrovanec ima odlično sačuvanu malu kapelu svete Helene izgrađenu u gotovo neodređenom stilu jer je u mnogo navrata dograđivana. U kapeli je izvrsno sačuvan glavni oltar iz sredine 18. stoljeća, vjerojatno iz 1769. Posljednjih desetljeća oltar je u potpunosti restauriran i jedan je od najbolje sačuvanih baroknih oltara u Podravini. Osim kapele, krajiška zgrada (stara škola) jedna je od dvije zgrade takvog tipa sačuvanih na području općine (druga je ona u Grabrovnici).

Godine 1782. Otrovanec (”Otrovanecz”) je opisan ovako: “Udaljeno je punih pola sata (hoda) od Grabrovnice, pola sata od Velike Črešnjevice, tričetvrt sata od Sedlarice, tričetvrt sata od Pitomače, tričetvrt sata od Dinjavca. Leži na ravnici i nadvisuju ga pješčana brda položena prema istoku. Potok Sedlarica, živice i žbunje čine taj položaj na južnoj i zapadnoj strani neuporabljivim za konjicu. Potok Sedlarica već je spomenut kod istoimena sela, isto tako teče kroz gusto žbunje, kroz koje se ne može proći niti konjima niti bez njih. Pješice bi to bilo moguće samo kada bi se žbunje posjeklo. Posred sela se, uz pomoć malog jarka koji istječe iz potoka Sedlarica, stvara jezerce za napajanje stoke. No to jezerce, isto kao i voda koja se skuplja na brežuljcima, za vruća vremena naskoro opet presuši. Bara Rit, koja ovdje nastaje iz različitih istoka rijeke Strug, neprohodna je, stoga se odatle ovamo može doći samo po označenim livadama i kroz Pitomaču, no i to tek za velike suše. O rijeci Dravi, koja ovdje utječe u ovu sekciju, već je govoreno u 12. sekciji. Široki Gradački jarak i rijeka Strug, koja se izlijeva u Dravu u 12. sekciji, imaju promjenjivu širinu i dubinu i spajaju se s potocima Virom i Netečom, koje smo najprije spomenuli. Oba ta potoka dotječu iz bara. Šuma Pitomačka đolta uz zemaljsku cestu prema Slavoniji, koja je s jedne strane opkoljena graničnim humcima, nije obrasla visokim stablima. Kroz nju se može samo projahati. Zemaljska cesta, koja dolazi iz Pitomače iz 12. sekcije i ide u Gradac u Slavoniji, široka je, pjeskovita, dolje niže ima pak čvrsto tlo, i u svako je doba, a napose pak, ljeti, uporabljiva za teška vozila. Putovi prema Pitomači i Dinjavcu pjeskoviti su, široki i uporabljivi za teške topove. Put koji ide prema Grabrovnici, a prolazi pored mlina i bare Avline brane za vlažna je vremena vrlo blatnjav. Putevi prema Sedlarici i Velikoj Črešnjevici opisani su kod tih mjesta. Putem koji vodi k mlinovima na Gradačkom jarku može se proči samo za jako suha vremena.Časničko je konačište građeno od kamena i ono se lako može dovesti u stanje za obranu. Crkva je, naprotiv, od drva. Uzvisina na kojoj stoji stara crkva, Črljena klisa, ima vrlo povoljan položaj za obranu prema ravnici. Neprijateljski bi korpus ovdje mogao zapriječiti daljnji prodor koloni koja bi dolazila iz Koprivnice po zemaljskoj cesti prema Ilidži (Lipiku) u Slavoniji ako svoje desno krilo nasloni na baru Rit, lijevo na brdo Lisinu, a Pitomaču ostavi ispred fronte. Živež se može prevesti na zemaljsku cestu u Pitomaču i odatle kroz Viroviticu u Slavoniju.

Izvor: “Pitomača kroz prošlost” – Branko M. Begović Bego

[/vc_column_text][/vc_column][vc_column width=”1/5″][vc_wp_custommenu title=”Popis naselja” nav_menu=”20″][/vc_column][/vc_row]